Vila Emericha Pascola u Banjaluci se nalazi u sklopu zelene
površine u centralnom dijelu grada na uglu Grčke ulice broj 38 i Aleje
Jovana Dučića. Na sjevernoj strani se nalazi dio grada poznat pod nazivom Nova
Varoš, a istočno, na udaljenosti od 370 metara, se nalaze Banski dvori. Porodica
Pascolo (na talijanskom originalno Pascquolo) je ugledna banjalučka porodica
porijeklom iz Italije. Italijani su u Banjaluku uglavnom došli iz njihove
kolonije u Mahovljanima, iz Stivora kod Prnjavora ili iz okolice Lipika.
Razvoj Grčke ulice u Banjaluci, moguće je vezati za
austrougarski period, kada je kao značajna transferzala povezivala istočne i
zapadne dijelove grada. Austrougarska vlast intenzivno razvija centralno
područje Banjaluke, kao i sjevernu zonu u neposrednom kontaktu zvanu Varoš.
Nadogradnjom hotela “Bosna” i njegovim pretvaranjem u prvi reprezentativni
hotel evropskog tipa iz 1895. godine i nakon probijanja Carskog druma, te
njegovog spajanja sa Grčkom ulicom, cjelokupno područje dobija posebno mjesto u
urbanoj strukturi Banjaluke. Uvođenjem kraka pruge i izgradnjom željezničke
stanice u samoj ulici, intenzitet razvoja područja je dodatno pojačan. U
blizini Grčke ulice, od ranije se nalazilo staro katoličko groblje sa kapelom,
ucrtano na geodetskim kartama iz 1874. i 1884. godine, a uz samo groblje
građeni su individualni stambeni objekti sa vrtovima, tipični za austrougarski
period. Usljed porasta broja žitelja, javila se i potreba za izgradnjom osnovne
škole, koja je izgrađena u Grčkoj ulici 1912. godine.
U periodu između dva svjetska rata nastavljena je praksa
izgradnje stambenih objekata u Grčkoj ulici. Na uglu te ulice i Aleje Jovana
Dučića, izgrađena su dva velika stambena objekta čiji su investitori bili
članovi porodice Paskolo. Tridesetih godina XX vijeka, na jednom uglu Grčke
ulice građen je objekat za Žorža Paskola, a projekat i izvedba su prepušteni
banjalučkom arhitekti Suljagi Salihagiću, koji je stvarao u duhu moderne, dok
je vila Emericha Pascola projektovana na suprotnom uglu, na
slobodnom prostoru koji je pretvoren u raskošan vrt. Projektant vile Emerika
Paskola nije poznat, ali objekat spada u red luksuznih individualnih stambenih
objekata sa vrtom građenih u periodu između dva svjetska rata u Banjaluci, zajedno
sa objektima veterinara Ignacija Lasla i dr. Branka Popovića iz 1925. godine,
Mihajla Plančaka iz 1932-33. godine, po projektu Suljage Salihagića. U istu
grupu spada kuća Špire Bocarića iz 1932. godine po nacrtu Josipa Soravije, kuća
Hinke Kalea iz 1933. godine po projektu Marina Bezića i kuća porodice
Radovanović - Bilbija. U duhu moderne građena je stambena zgrada porodice
Bukinac iz 1934. godine, kao i zadužbina braće Pantić iz 1939. godine.
Posebnost vile Emerika Paskola se sastoji u tome što je rađena pod uticajem
moderne, ali i pod uticajem ideja karakterističnih za prethodne stvaralačke
epohe.
Izgradnju objekata tokom perioda između dva svjetska rata u
Banjaluci, pa tako i izgradnju vile Emerika Paskola, treba posmatrati u širem istorijskom
kontekstu. Osnivanjem Vrbaske banovine 1929. godine, Banjaluka je za veoma
kratko vrijeme promijenila svoju arhitektonsko-urbanističku fizionomiju i
definitivno počela da poprima izgled dinamičnog savremenog centra. Za samo
nekoliko godina podižu se najreprezentativniji objekti javnog karaktera (Banski
dvor i Uprava, Saborna crkva Sv. Trojice, Hipotekarna banka, Sokolski dom,
Narodno pozorište), ali se velika pažnja posvećuje i gradnji stambenih objekata
različitih vrsta. Tokom perioda između dva svjetska rata, upravo najveći broj
projekata pripada arhitekturi stambenih objekata, kada se javljaju prodori
novih ideja u arhitekturi pogotovo u gradskim područjima. Osunčanost, široki
vidici, kontakt sa zelenilom gradskih parkova i ulica, okupljanje prostorija
stana u funkcionalne cjeline, što kraće međusobne veze pojedinih
prostorija u stanu, bili su polazni elementi koji su označavali znatan napredak
u ovoj graditeljskoj oblasti.
Prvi dio razdoblja između dva svjetska rata u izgradnji
stambenih objekata je predstavljalo nastavak austrougarskog razdoblja. U drugom
dijelu razdoblja se osjećala promjena u poimanju stanovanja. Mlada
generacija arhitekata školovanih na naprednim
srednjeevropskim arhitektonskim školama insistirala je na idejama da je
čovjek mjerilo svih odnosa bitnih za dobro organizovanje stanovanja, a životni
prostor treba da služi radu, odmoru, rekreaciji, a ne samo reprezentaciji.
Odbacivanje svih pseudostilova, oblikovanje zgrade kao odraz unutrašnje
funkcije, projektovanje velikih prozorskih otvora i isticanje konstrukcije
osnovna je karakteristika ovog perioda.
U vili Emericha Pascola, nakon završetka Drugog svjetskog
rata nastavljaju da žive njegovi nasljednici, iako su im ostali posjedi
nacionalizovani. Rušenjem katoličkog groblja i kapele u istom periodu, na čijem
je mjestu izgrađena OŠ „Braća Pavlić“, a pogotovo nakon rušenja vrijednih
objekata poslije zemljotresa iz 1969.godine, Grčka ulica u velikoj mjeri gubi
svoju ambijentalnu vrijednost.
Maja mjeseca 1992. godine izvršena je djelimična promjena
namjene objekta, s obzirom da je na sjeverozapadnoj strani smješteno konzularno
predstavništvo Velike Britanije. Tadašnjoj vlasnici objekta, nasljednici
Petroneli Badić je odobrena promjena namjene dijela stambenog objekta u
predstavništvo, tako da je tokom zadnjeg rata u BiH, u periodu 1992-95, objekat
imao stambenu i konzularno – diplomatsku funkciju. U objektu je konzularno
predstavništvo bilo smješteno sve do 1999. godine, kada je objekat devastiran.
Nakon toga, nasljednici – članovi porodice Paskolo su prodali oštećeni objekat
26.12.2003. godine, a novi vlasnik redovno održava zelenu površinu nenaseljene
građevine.
Preuzeto sa: www.kons.gov.ba